početna >>

avantura >>

Avantura - kanjon Mrtvice

 

Moja Avantura - Kanjon Mrtvice

Nas petorica smo krenuli 23.7. iz Beograda vozom u 21.45 do Podgorice. Karte smo našli u poslednjem trenutku, neposredno pre polaska voza.

Putovali smo celu noć i oko 5.30 smo bili u Podgorici. Tu smo odmah otišli do autobuske stanice i kupili karte za Međurečje u 7.00. Ostatak vremena do polaska autobusa smo utrošili na doručak i uživanje u dobroj atmosferi koja je vladala među članovima tima. Teško je sada dočarati to uzbuđenje i iščekivanje, ni ne sluteći šta ćemo sve videti i doživeti u toku jednog dana.

Autobus je krenuo na vreme i za oko 45 minuta smo stigli u Međurečje. Iz busa smo izašli kod nekog motela kome ne mogu da se setim imena. Tu smo se osvežili i prepakovali, a onda nastavili našu veliku avanturu u kanjonu Mrtvice ...

Magistralom smo se vratili nekih 200m i skrenuli desno (kada se ide ka Podgorici) i spustili se putićem do čeličnog mosta preko Morače. Iako smo tek zakoračili u našu avanturu, i ako ovo nije bio ni hiljaditi deo onoga što nas čeka, bili smo oduševljeni što se samostalno upuštamo u nešto tako veliko, interesantno i uzbudljivo.

Levo od nas je bilo ušće Mrtvice u Moraču. Tu smo našli stazicu koju nismo potrefili iz prve, pa je bilo malo tumaranja okolo. Na svu sreću jedan meštanin nam je  pokazao put pa smo nastavili dalje kroz žbunje ka Danilovom mostu. Dan je bio fenomenalan, sunčan, pravi letnji. Mada smo znali da nas sledećih dana očekuje pogoršanje vremena, tada o tome niko nije ni razmišljao već su svi uživali u lepoti oko nas.

Posle 500m stigli smo i do prelepog kamenog mosta, koji je zadužbina Danila II Petrovića. Taj most je podigao u čast svoje majke, što smo saznali sa kamene ploče.

Od mosta smo krenuli stazicom, poludesno, uzbrdo. Kretali smo se kroz šiblje i zaraslo rastinje dobrih 200m. Ne znam za druge članove ekipe, ali meni su oči bile iskolačene od traženja zmija pogledom, jer u onakvom okruženju je jednostavno moralo da ih bude. Naravno da smo mi imali kamašne, ali susret sa zmijom ipak bih voleo da izbegnem. Krećući se kroz to rastinje, stigli smo i do jednog planinskog potoka gde smo zahvatili vodu i predahnuli.

 

Posle potoka nastavljamo još nekih 500m kroz rastinje i izbijamo na makadamski put, kojim idemo još oko 2 km. Zanimljivo je to da naše čudjenje ne izaziva samo lepota te divljine, već i najmanji oblik civilizacije na koji nailazimo ( pod time podrazumevam i napuštene kuće, olupine automobila na tom makadamskom putu i sl.) pošto je praktično nezamislivo da ona divljina ima neki kontakt sa svetom.

Naša ekipa nastavlja dalje, i prvo na šta nailazimo je čuveni drveni most preko Mrtvice koji vodi ka selu Mrtvo Duboko. Tu kanjon počinje da se sužava i mi ulazimo u mešavinu prašume i vertikalnih litica koje se naizmenično smenjuju. Jako sunce nam ne predstavlja problem, jer smo u debeloj hladovini kanjona koju nam prave njegovi ogromni zidovi visoki ponegde i više od 200m. Za sve to vreme, Mrtvica sa naše leve strane svom silinom udara u stene i pravi na pojedinim mestima fantastične vodopade, a mi se probijamo kroz džunglu na kojoj bi nam i Tarzan pozavideo.

 

Kanjon se polako sužava, i stižemo do dela gde je širok jedva 15-ak metara, a iznad nas se izdižu litice i po nekoliko desetina metara, glatke kao zidovi. Zastaje nam dah. Stigli smo do čuvenog prolaza u steni, koji meštani zovu “Danilov put”. Ime je dobio po generalu Danilu Jaukoviću, koji je sa narodom tog kraja i vojskom 1973. godine, uklesao prolaz kroz do tada neprohodan deo kanjona i otvorio izlaz u svet meštanima Veljeg Dubokog i Mrtvog Dubokog. Uzaludno je pričati da je podsećao na scene iz nekog od filmova o Indiana Jones-u, a tek o našem uzbuđenju ...

Konačno stižemo do najužeg, pa samim tim i najinteresantnijeg dela Danilovog puta. Na ovom mestu, to je prolaz 2x2 m, a ispod nas nekih 30 m je skoro suvo korito reke.

Posle predaha, nastavili smo dalje, dok su sunčevi zraci sve manje prodirali kroz gustu šumu u kanjon. Neke članove ekipe je počeo da hvata strah da će nas mrak uhvatiti pre izlaska iz kanjona. Bili su to jako teški trenuci za neke od učesnika. Iako još nije bilo razloga za paniku što se vremenskog roka za izlazak iz kanjona tiče, umor, iscrpljenost i gomila drugih stvari su učinili da moral ekipe malo padne. Ipak u tim trenucima smo pokazali zube i uspeli da međusobnim bodrenjem izvučemo iz svakog od nas ono malo preostale snage i nastavimo dalje.

Tako smo išli još oko sat vremena, sve dok nismo videli skroz suvo korito i mesto na kome put prelazi sa desne na levu obalu. Taj podatak nas je veoma obradovao, jer je to značilo da se bližimo kraju kanjona. Nedugo zatim kanjon je počeo naglo da se širi u dolinu.
Kao da smo kročili u totalno novi svet. Sa naše desne strane je bio manastir ili crkva ,koji smo nameravali ujutru da posetimo, a ispred nas se pojavilo i selo Velje Duboko.

Sledećeg dana je trebalo da ustanemo rano ujutru i nastavimo dalje, ali su Goran i Igor lobirali kod Ilije, pa me je on ubedio da treba da spavamo bar do 8 i da tek onda krenemo. Tako je i bilo. Ustali smo oko 8 ujutru, spakovali se, doručkovali i krenuli put Kapetanovog jezera oko 10 sati.

Put od Velje Dubokog do Kapetanovog jezera trebalo je da bude lakši, ali se ispostavilo da nije tako, a bila su  3 razloga. Prvi, što smo bili delimično umorni od predhodnog dana, drugi, što smo kasno krenuli i išli po najjačem suncu putem koji ima vrlo malo hlada, i treći, što je 2/3 puta mnogo veći uspon nego što je to bilo u kanjonu. Jedina olakšavajuća okolnost je bila to što je put  dosta kraći nego Kroz kanjon Mrtvice. Ipak i pored toga smo uživali u prelepoj prirodi, a ni sa vodom nismo imali problema, jer smo na svakih pola sata hoda nailazili na planinske potočiće. Pored jednog od njih smo stali da predahnemo i malo uživamo u pogledu, pošto nam je postalo jasno da nećemo stići na Kapetanovo jezero kada smo planirali i popeti se na Kapu moračku istog dana.

Nastavljajući dalje, stižemo i do jedne zaravni, gde je nekoliko rasturenih katuna, ali i dva čitava koji i dalje vrše funkciju. Srećemo i ljude koji tu čuvaju stoku preko leta, ali smo zapazili i kola pred jednog od katuna. To potvrđuje našu pretpostavku da na dalje nije veliki uspon, čak nam seljaci kažu da nismo daleko od Kapetanovog jezera. U vrh glave 30-45 minuta. Treba li da naglasim da je ta informacija izuzetno dobro bila prihvaćena u našoj ekipi.

Kako su nam seljaci i rekli, posle nekih 40 minuta, stigli smo do Kapetanovog jezera. Usput smo pomogli i jednom čoveku da pređe kolima preko izlokanog puta. Nije mi samo jasno odakle nam snaga da guramo kola, ali izgleda da je još nismo bili sasvim izgubili? Od onih katuna do jezera smo stigli preko nekih livada, onda se uspeli uz brežuljak, i ispred nas se pojavilo Kapetanovo jezero.

Kada smo stigli na Kapetanovo jezero, prvo smo zbacili rance sa leđa i stavili podloške na zemlju, a onda povadili svu hranu i počeli da klopamo. Taj ručak nam je višestruko prijao. Prvo, bio je u vreme ručka, što prethodnog dana nije bio slučaj, drugo, bili smo gladni kao psi, a treće, pa da li se može zamisliti bolje mesto za ručak od obale jezera? Posle ručka smo postavlil šatore, a onda nastavli da se izležavamo na popodnevnom suncu.

Malo dalje od nas su bili momak i devojka, koji su tu došli dan pre nas, a sa namerom da se popnu na Kapu Moračku, što je i nama bilo u planu za sutra. Dok smo Ilija i ja pričali sa njima, Goran je otišao do jedne kuće, u kojoj je u prizemlju bila radnja. Tu je čovek prodavao konzerviranu klopu i tako te stvari koje planinari koriste. Goran se dobro sprijateljio sa njim, pa smo ih prozvali Goranče i Draganče (čovek se zvao Dragan). Tokom njihovog razgovora je saznao da Draganče ima kamion i da bi nas odvezao, ako mu platimo, do Nikšića.

Ostatak dana smo proveli odmarajući i praveći planove za sutra kada smo nameravali da se penjemo na Kapu Moračku. Na našu nesreću, nad celom zemljom se spremalo jako nevreme koje je zahvatilo prvo Srbiju, a polako je napredovalo i ka Crnoj Gori. Kada smo pošli u šatore na spavanje, nebo je bilo vedro. Vlada i ja smo spavali u mom šatoru, Goran u Ilijnom, a Igor je odlučio da spava u svom šatoru, koji je bio najlošiji od sva tri.

Kako smo ušli u šatore, iznenada su počeli da se nadvijaju oblaci, i oko ponoći je počela kiša. Igorov šator je počeo da propušta vodu, pa su mu ujutru svi “zavideli” što ima bazen u šatoru. Naravno sledeće veče je spavao kod Ilije i Gorančeta (mada se ni tada nije naspavao, ali o tom-po tom), a njegov šator smo koristili za skupljanje kišnice.

Kao što smo i rešili, posle klope smo se spremili i krenuli na osvajanje Ilijnog vrha. Vlada je poneo radio stanicu da proba da uhvati bolji signal sa vrha. Uspon nije bio naporan, i mi smo se za nekih 40 minuta popeli na taj famozni Ilijin vrh. To je bilo zacrtano još u Beogradu, kada je Ilijaa na karti video naziv vrha. U tom trenutku nas je poslužilo i vreme, pa smo uživali u fenomenalnom pogledu. Odatle je najlepši pogled na Kapetanovo jezero.

Čim smo se spustili sa Ilijnog vrha, otišli smo do Dragančeta. Goranče (šef pregovaračkog tima za prevoz) se sa njim dogovorio da nas sutra odveze kamionom do Nikšića (40 km), ako vreme ostane ovakvo. Trebalo je da u Nikšić stignemo do 15 h da bi uhvatili bus za Žabljak.

Samo što smo se vratili do šatora, počela je kiša koja je trajala cele noći. Vlada i ja smo ubijali vreme pričajući jedan drugom o planinarenju, odnosno radio amaterstvu. Negde oko 21 h je počeo da duva i jak vetar. Za to vreme je u drugom šatoru bivalo sve interesantnije. On je dobar, ne propušta kišu, ali zbog velike dužine, pravi veliki bočni otpor vetru, što se odrazilo na savijanje njegove konstrukcije koja je od grafitnih šipki.

Od jakog vetra, njihov šator se uvijao, pa su šipke počele da ih udaraju u glavu. U jednom trenutku neko od njih je u zezanju rekao da je to veliki zli vuk došao da im oduva kuću, a da su njih trojica u stvari tri praseta. Onda je Igor predložio da se okrenu na drugu stranu :” Ako nas šipke već udaraju, bolje da nas udaraju u noge, nego u glavu”. Pošto su se uplašili da ih vetar ne oduva, Ilija je izašao u sred noći da kanapom i klinovima od Igorovog šatora uveže njihov. Na šta je to ujutru ličilo? Pa delovalo je kao da su postavili gomilu zamki za saplitanje radoznalih prolaznika.

Odmah posle doručka bacili smo se na pakovanje i pripreme za put. Kiša je u međuvremenu stala, ali nam je vetar i dalje pravio probleme, prvenstveno oko sklapanja šatora. Nismo mogli da ih prostremo po zemlji i sklopimo, jer je bila vlažna, a ako bi ih držali u rukama, vetar bi ih nosilo levo-desno. Sve je to više ličilo na takmičenje u puštanju zmajeva, nego na sklapanje šatora. Ipak, i pored svega, uspeli smo da se spakujemo. U međuvremenu je Draganče spremio kamion za polazak. Izgleda da smo uspeli u tome da nam se svaki dan dešava nešto interesantno, pošto je trebalo da se vozimo kamionom. Ja se bar do tada nikad nisam vozio u kamionu pozadi, pa sam jedva čekao da krenemo.

Došao je i taj trenutak. Ubacili smo stvari u zadnji deo kamiona, koji uzgred nije imao ciradu, a spremala se kiša. Goranče i Igor su seli napred u kabinu, a Ilijaa, Vlada i ja pozadi sa stvarima. Vožnja je mogla da počne. Truckajući se tako u kamionu, gledali smo fenomenalne predele oko nas. Na sve strane su bili vrhovi masiva Lukavice. Čovek prosto ne zna koji je lepši, i na koji bi se pre popeo. Onda smo primetili jednu poljanu koja je sa svih strana bila okružena obroncima vrhova. Vlada je konstatovao kako bi mogla da posluži kao pista za motornog zmaja (Vlada se inače bavi i zmajarstvom). Tako je nastao dogovor da jednog dana opet dođemo i naložimo Vladinog kuma, Baneta, da pođe sa nama i ponese zmaja. Bilo bi stvarno super videti ove predele iz vazduha. Ko zna, možda jednog dana ...

Kada smo stigli u Nikšić, odlučili smo da zbog lošeg vremena ne odemo na Durmitor, pa je tako okončana naša avantura.

 

Kanjon Mrtvice je jedno od onih mesta koje je priroda rezervisala samo za najupornije i najznatiželjnije. Jer kako kaže Matija Bećković koji je rodom iz Velje Dubokog :" U Velje Duboko čovek ne može usput da svrati, već samo namenski, pošto ono nije ni na jednom putu". Cela ta avantura je na nas ostavila toliki trag, da ne porđe okupljanje društva a da se ne prisetimo toga. Ako imate dobru ekipu, a fali vam inspiracija, možda vam ova priča pomogne da je nađete...

 

Nebojša Stojančić